Standardni
“Pitaju me ponekad šta sam mogao da uradim da bih izazvao manje bola i omogućio ljubavi da živi, umjesto što sam je uništavao, kao i one koje su tu ljubav prema meni gajile.
Neki prijatelji misle da će me spasiti od odgovora na to pitanje nalazeći mi izgovor u baksuzluku:
To je, kažu oni, zato što mi izabrana žena nije odgovarala, zato što je u sebi imala nešto nepodnošljivo za mene, i da mi preostaje da, bez žaljenja i bez stida, čekam da sretnem onu koju ću voljeti i koja će me ispuniti.
Oni hvale jasnoću moje inteligencije, prefinjenost mojih analiza i ne sumnjaju da će te kvalitete jednog dana prepoznati neka žena, koju neću povrijediti i koja neće mene povrijediti, žena sposobna da upotpuni moju dušu…
Ti, prijatelji griješe, osim u jednom: imam dovoljno duha, uistinu, da bih izmjerio svu veličinu svoje nesreće, i ponore svog srca.
Sav razum kojim raspolažem me razrješava jedne jedine lekcije; a to je da taj razum, na koji smo toliko ponosni, ne služi ni tome da pronađemo sreću niti da je dajemo.
Snaga osjećanja je poklon koji treba tražiti od nebesa, čak ni najpronicljivija metafizika ne opravdava čovjeka koji zato što ga nema, kida srce koje je njega voljelo.
Mrzim tu slabost da se uvjek okrivljuju drugi zbog sopstvene nemoći, i koja ne vidi da se zlo ne nalazi okolo već u njoj samoj.
Mrzim tu sujetu koja uvjek razočarana u one koje je osvojila, njima pripisuje svu krivicu, a sama neuništiva lebdi nad ruševinama.
Možemo, kao što to čine moji prijatelji, navesti hiljadu razloga za neuspjeh ljubavi u mom životu.
Ali okolnosti su tako malo bitne, sve je u karakteru: uzaludno prekidamo s predmetima i bićima koja su izvan nas; ne znamo da prekinemo samo sa sobom.
Mijenjamo okolnosti, zaljubljujemo se u drugu ženu, ali prenosimo u svaku od njih nemir od koga smo mislili da ćemo se osloboditi, a kako se ne možemo promijeniti jednostavnim premještanjem, shvatamo da smo uspjeli samo da dodamo još nemira na kajanja i još grešaka patnjama…
Muškarci koji se prema tom osjećaju odnose s više ili manje odgovornosti, zbog drugih neodloženih obaveza, naviknutiji da sami budu centar onome što ih okružuje, nemaju u istoj mjeri koliko žena plemenitu i opasnu sposobnost da žive u drugome i za drugog. Ali kod pojedinaca,ta približnost je ravna nuli.
Takvi muškarci,međutim,nisu čudovišta.
Čak i kad se obavijaju lažnom ravnodušnoću i izvještačenom bezbriznošću, odbacuju bol kojoj su sami uzrok, priroda se munjevito vraća u njih i bol se onda penje poput suza: osjećaju da su se njihova srca, za koja nisu vjerovali da su u to upletena, uvukli korijeni osjećanja koja su sami izazvali.
Pokušaju da ih odatle iščupaju i to im i uspijeva; ali rezultat tome je da im jedan dio duše umire.
Znaju da je biće koje pati zato što voli svetinja i oni pate zato što mogu samo na trenutak da osjete tu bol, što osjećaju tek na trenutak te beskonačne kretnje srca, i što su tako u svijetu,poput nepomične stijene usred talasa…
Da li bi moglo biti drugačije?
Ne znam. Hoće li bogalj ikad prohodati?
Poznato mi je bolno čuđenje žene kada shvati da više nije voljena, strah koji je ščepa kada je ostavi onaj koji je obećavao da će je vječno obožavati;
Poznajem to iznenadno potisnuto samopoštovanje, kad ne zna kud da se dene, to podozrenje koje zamjenjuje ono potpuno povjerenje i koje, prisiljeno da se okrene protiv bića koje je sama podigla na pijedestal, počinje da se širi na cio svijet.
Šta joj se može reći kad se ona pita koja se to riječ, koji se pokret oglušio o sreću?
Šta joj odgovoriti kada još traži način da je dosegne, i kada od mene očekuje znak koji neću dati?
Svjetlost je ono što dodirujem, crnilo ostavljam. Ništa se ne može učiniti za životnu sreću s muškarcima poput mene:
Njih ne treba srijetati”…“
Kamij Lorans “Ni ti ni ja“