U najtišijim noćima,misli su najglasnije ツ

Čitaš citate, tekstove, knjige, tražiš utjehu , tražiš sebi spas u svemu , da je zaboraviš , preboliš. Ukratko rečeno, samo se ponovo stihijski povezuješ sa njom, a prijatelju tako se samo ubijaš, polahko al sigurno. Dječak kraj prozora ツ

27.05.2017.

Ako moraš reći zbogom...

Ako se jednom sretnemo tamo,negdje u daljini, u dalekoj budućnosti, vremenu što će odmaći tihim koracima od ovog časa,ovog svijeta i ove ljubavi, ja neću ništa reći. Ne zato što neću imati šta, već zato što će biti previše osjećaja, a premalo riječi. Dosta će vremena odmaći,pa će sve ionako izgubiti smisao. Sigurno hoće, ako već dosad nije... Sve što je bilo naše podijelili smo na moje i tvoje, pa te molim da jednom,ako se sretnemo u neznanoj zemlji, bar na tren opet imamo nešto naše.Da imamo našu zajedničku šutnju. To će biti sasvim dovoljno, dovoljno za jedan tajanstven kraj. Neka završi kako je i počelo,ako već mora završiti.



24.05.2017.

Na to sam navikao.

Ma ne plašim se da ću opet biti povrijeđen,na to sam navikao.Plašim se da ću povrijediti nekoga kao što su mene povrijedili.



11.05.2017.

Ovdje nema nikoga ko bi te podsjetio što si sve proživio.

Lijepo je kada odeš negdje gdje te nitko ne poznaje. Imaš osjećaj kao da počinješ novi život, a stari da si ostavio u svom gradu. Ostavio si ga tamo gdje svi znaju tvoju priču i gdje se u svakom pogledu upućenog od neznanca vidi suosjećanje. Ovdje nema nikoga ko bi te podsjetio što si sve proživio. Drugi jezik, drugo vrijeme, drugi ljudi. I sve je to super, pomisliš da bi čak mogao tu i ostati i krenuti po tko zna koji put ispočetka, ali onda pogledaš u ogledalo i shvatiš da si Ti idalje Ti. Možda si uspio pobjeći od onih što te navodno poznaju i što kao kokoške kljucaju tvoju priču, ali od sebe ne možeš pobjeći. Gdje god kreneš sa sobom nosiš sjećanje na ono što ne možeš samo tako zaboraviti. Na nešto što ne možeš izbaciti kroz prozor kao opušak od cigarete dok se voziš prema nekom novom gradu. To je zauvijek tu s tobom. I onda, dok koračaš ulicama nepoznatog grada i gledaš lica prolaznika, pitaš se da li su i oni poput tebe prešli tolike kilometre da bi na kraju shvatili da još nitko nije uspio pobjeći od osobe iz ogledala. Nemaš kuda.



09.05.2017.

..

Sve što mi je trebalo je nečija ruka za držanje,srce za razumjevanje i usne za ćutanje.



04.04.2017.

Najteži dio kod opraštanja je to što ga radiš svaki dan iznova i iznova.

Tuga je kao ocean. Duboka i tamna, veća od svih nas. A bol je kao lopov u noći. Tih, uporan, nepravedan. Iščežava sa vremenom, sa vjerom i sa ljubavlju. Najteži dio kod opraštanja je to što ga radiš svaki dan iznova i iznova. Svakoga dana, suočavamo se sa istom surovom istinom - život izmiče, da je naše vrijeme ovdje jako kratko i da podarimo čast palima, moramo naše živote živjeti kako treba. Moramo prihvatiti teži put kad možemo i dopustimo s takvim gubitcima da nas spoje. Kažu da napuštamo ovu zemlju baš onako kako smo i došli - goli i sami. Pa, ako odemo sa ničim, što onda mjeri život? Da li je to definirano od strane ljudi koje smo izabrali da volimo? Ili se život mjeri samo po našim postignućima? I šta ako ne uspijemo?




Noviji postovi | Stariji postovi

Can you turn on the light,
please?
Cool Blue Outer Glow Pointer