U najtišijim noćima,misli su najglasnije ツ

Čitaš citate, tekstove, knjige, tražiš utjehu , tražiš sebi spas u svemu , da je zaboraviš , preboliš. Ukratko rečeno, samo se ponovo stihijski povezuješ sa njom, a prijatelju tako se samo ubijaš, polahko al sigurno. Dječak kraj prozora ツ

24.05.2017.

Na to sam navikao.

Ma ne plašim se da ću opet biti povrijeđen,na to sam navikao.Plašim se da ću povrijediti nekoga kao što su mene povrijedili.



11.05.2017.

Ovdje nema nikoga ko bi te podsjetio što si sve proživio.

Lijepo je kada odeš negdje gdje te nitko ne poznaje. Imaš osjećaj kao da počinješ novi život, a stari da si ostavio u svom gradu. Ostavio si ga tamo gdje svi znaju tvoju priču i gdje se u svakom pogledu upućenog od neznanca vidi suosjećanje. Ovdje nema nikoga ko bi te podsjetio što si sve proživio. Drugi jezik, drugo vrijeme, drugi ljudi. I sve je to super, pomisliš da bi čak mogao tu i ostati i krenuti po tko zna koji put ispočetka, ali onda pogledaš u ogledalo i shvatiš da si Ti idalje Ti. Možda si uspio pobjeći od onih što te navodno poznaju i što kao kokoške kljucaju tvoju priču, ali od sebe ne možeš pobjeći. Gdje god kreneš sa sobom nosiš sjećanje na ono što ne možeš samo tako zaboraviti. Na nešto što ne možeš izbaciti kroz prozor kao opušak od cigarete dok se voziš prema nekom novom gradu. To je zauvijek tu s tobom. I onda, dok koračaš ulicama nepoznatog grada i gledaš lica prolaznika, pitaš se da li su i oni poput tebe prešli tolike kilometre da bi na kraju shvatili da još nitko nije uspio pobjeći od osobe iz ogledala. Nemaš kuda.



09.05.2017.

..

Sve što mi je trebalo je nečija ruka za držanje,srce za razumjevanje i usne za ćutanje.



04.04.2017.

Najteži dio kod opraštanja je to što ga radiš svaki dan iznova i iznova.

Tuga je kao ocean. Duboka i tamna, veća od svih nas. A bol je kao lopov u noći. Tih, uporan, nepravedan. Iščežava sa vremenom, sa vjerom i sa ljubavlju. Najteži dio kod opraštanja je to što ga radiš svaki dan iznova i iznova. Svakoga dana, suočavamo se sa istom surovom istinom - život izmiče, da je naše vrijeme ovdje jako kratko i da podarimo čast palima, moramo naše živote živjeti kako treba. Moramo prihvatiti teži put kad možemo i dopustimo s takvim gubitcima da nas spoje. Kažu da napuštamo ovu zemlju baš onako kako smo i došli - goli i sami. Pa, ako odemo sa ničim, što onda mjeri život? Da li je to definirano od strane ljudi koje smo izabrali da volimo? Ili se život mjeri samo po našim postignućima? I šta ako ne uspijemo?



25.02.2017.

Eto, opet taj prozor.

Kada dođe potencijalni posvojitelj jedino što gleda su nedavno rođene bebe ili ona djeca koja neće puno zapitkivati. Često bih sjedio u hodniku doma i gledao na glavna ulazna vrata. Vjerovao sam da će me baš taj sljedeći koji uđe na vrata posvojiti jer će vidjeti mene prije sve ostale djece. Nije uspjevalo, čim bi im ravnatelj rekao koliko godina imam samo bi skrenuli pogled i nastavili koračati prema ostalim sobama. S godinama sam sve više shvaćao da nema te obitelji u koju će biti dobrodošao dječak poput mene. Valjda su se svi bojali da ću zbog prošlosti imati mutan pogled na budućnost, da ih neću znati voljeti ili da ih neću slušati kao što dijete treba slušati roditelje. Ma da budem iskren, ne znam što se motalo po njihovim mislima, ali znam da je bilo teško gledati kako druga djeca odlaze nasmijana u neke nove obitelji dok ti ostaješ sjediti kraj prozora. Eto, opet taj prozor. Naime, jednog dana sam kroz njega gledao prijatelje kako se igraju s nekim dolutalim psićem. Bio je to mješanac, ali štene. Svi su se okupili oko njega i smijeh je dopirao sve do mog prozora. Pogledao sam malo dalje i ugledao kako u hladu starog kestena leži još jedan pas. Istrčao sam iz sobe misleći kako je zasigurno ozljeđen jer se ne igra tamo s onim malenim psićem. Sjeo sam kraj njega i na prvi pogled mi se činio potpuno zdrav, a onda sam mu pogledao u oči. Ono što sam vidio u njegovim očima bilo je isto što vidim svaki puta kada se pogledam u ogledalo. Taj pas je bolovao od iste bolesti kao i ja. Osjećaj nepripadnosti, osjećaj da si suvišan. Gledajući kako svi pridaju pažnju onom štenetu shvatio sam da nisam ništa drugačiji od svog psećjeg prijatelja pa se poslije našeg susreta nisam zamarao s time hoće li me tko posvojiti jer sam upravo tog dana postao dio jedne obitelji. Ponekad mi se zbog užurbanog života i surove stvarnosti znaju vratiti one tužne dječačke oči, ali lice se ozari istog trena kada otvorim vrata svoga stana jer me s druge strane čeka meka šapa i nestašni rep zasad jedinog člana moje obitelji.




Stariji postovi

Can you turn on the light,
please?
Cool Blue Outer Glow Pointer