U najtišijim noćima,misli su najglasnije ツ

"Tako je bolje, bez slatkih riječi, bez praznog smiješka, bez varanja. Sve je lijepo dok ništa ne tražimo, a prijatelje je opasno iskušavati.
Čovjek je vjeran samo sebi."
(Derviš i smrt)

" Ostalo je to oduševljenje u meni danima,ne tako sigurno,doduše,kao onoga dana kad sam se smijao nevolji koja me snašla,jer nisam znao šta bi drugo,a ipak dovoljno da hrabro tražim neko rješenje,neki izlaz,među tolikim mogućnostima koje u svijetu postoje.A da postoje,dokaz su ljudi koji žive.Nekako žive.Ni ja ne tražim više.
Znao sam:
Od čovjeka se nije ništa otelo.
Koja tuga razgovora nema?
Posljednja se broji.
Svako čudo za tri dana.
Svašta sam znao, i vjerovao. Sve od mene zavisi.
Boli me daljina između nas, boli me prazno vrijeme bez nje. Bio sam sâm i izgubljen dok je nisam našao, srećna zvijezda me dovela do nje.
Bio sam ugašen, dala mi je život, milosrdnije nego djetetu koje je nosila. Bio sam poljuljan ratom i životom, dala mi je sigurnost, ali ograničenu, samo kad sam uz nju.Ona je zemlja koja me hrani sokovima, ona je vazduh koji udišem, ona je sunčana strana moga života. Zašto sam se odvojio od nje?"
M.S Tvrđava.

I tako se ponekad zamislim.Sjedim i vraćam film unazad,pokušajem da pronađem grešku.I tek onda shvatim,da to je baš onaj isti dan kada sam počeo da vjerujem drugim ljudima.A nikada nisam ni slutio koliko mi samo lažu i noge podmeću.To je onaj isti dan kada sam ruku pružio,a oni me uzimali cijeloga.Onaj dan kada sam prestao misliti na sebe,kada sam dao sve za druge,a nisam trebao.

.

Stani zemljo nesretnice, stani jer i ja stojim, uzela si moje najmilije, stani malo, k'o Boga te molim.
Plači nebo, ne pjevajte ptice, ne osvići novi dane, puši vjetre, obriši mi suze, zemlja crna najdraže mi uze. Živote moj pun tuge i boli, nesta ono što najviše volim, ode sine u cvijetu mladosti, ostah u bolu i velikoj žalosti. Otvori se zemljo, primi me u krilo. da ja vidim svoje milo da ugledam milo lice otvori se, otvori zemljice.Eh zalizani moj prošlo je par godina odkad nisi sa nama. Reci mi bruda, može li više biti nade?Može li biti sreće u ovom životu punom tuge?Mogu li se nadati ili čekati da i ja poletim iznad duge?Dani su mi dugi, noći još duže,prokleta tišina koja me ispunila srce lomi. Nikada brate nisam mislio da će život ponovo da me slomi.Nikada više naših dana, nikada više sreće u domovima našim.Ostala je jedina nada da si gore i da ti ponekad rukom mašem.Volim te bruda, nedostaješ mi jako, bolna je istina ova.Čekaj me tamo bruda moj, ja ću sigurno doći.Eh kada bih samo mogao birati, bilo bi već ove noći.Želje su jedno, stvarnost već nešto sasvim drugo.