U najtišijim noćima,misli su najglasnije ツ

Zašto se uporno pokušavaš vratiti na staro ? Shvati već jednom da više nikada ništa neće biti kao prije. Promijenili smo se i ja i ti, i naš grad, naš park, naša klupa. Ništa više nije isto, shvati to.

U meni su se borile ljubav i mržnja. Želio sam opet da volim, želio sam opet onaj lijepi, čisti i iskreni, nevini i naivni osjećaj. Osjećaj kada se samo prepustiš, da te ljubav nosi. Osjećaj koji je najljepši i najvrjedniji u životu. Osjećaj potpune sreće, koju ti niko i ništa ne može pokvariti. Dugo mi je trebalo da shvatim da taj osjećaj više nikada neću doživjeti. Da sam postao muškarac, koji voli samo sa pola srca.

" Sjećaš li se? Sjetiš li se, mene?Sjetiš li se našeg datuma? Mene? Nas? Nije to bilo tako davno.. Vjeuj mi,nikada se do tad nisam srećnije osjećala nego taj dan. Taj dan,i narednih skoro dva mjeseca,činio si da se osjećam savršeno.Ispunjeno. Sretno. Ne znam šta me je to na tebi privuklo.Šta je to u tebi tako posebno.Zašto sam se nenormalno brzo, tako jako vezala za tebe ? Ne znam.Ali znam,znam da sam tebi dopustila da mi priđeš.Dopustila da mi značiš.. dopustila sebi da se zaljubim u tebe. I sve,sve je bilo savršeno. Ali zašto mora biti to u prošlom vremenu? Zašto je to sve moralo proći? Zašto se moralo završiti..ZAŠTO? "

Nakon nekoliko sati provedenih sjedeći za stolom pokušavajući napisati par riječi na papir,sve što sam dobio je prazan papir.Šta mi se to dešava?Zašto više nije onako jednostavno kao što je prije bilo?Mogao sam pisati satima a sada..Ne znam,život mi je jednostavno postao noćna mora koju proživljavam kroz pakao.Volim da pišem,to me smiruje.Međutim.već nekoliko dana ni to ne mogu.Sve teže mi je nešto zapisati,rečenice se motaju po glavi,inspiracija je tu,ali ipak ništa da stavim na papir.U čemu je problem pitam se.Ali nema prokletog odgovora...Padam sa trona.Inače ne mogu pisati samo kada sam baš,baš sretan.Ali to sada nisam,osjećam se pomalo usamljenim.Moje kraljevstvo je palo,dvorac srušen do temelja,bitka je izgubljena,čak sam i izgubio rat protiv sebe.
Koračajući tiho,kroz ruševine,pogledom nade ugledah nešto svijetlo.Zar postoji svijetla tačka u tamnoj ruševini dvorca?U dvorcu srušenom do temelja jedina svijetla tačka je malena kruna.Držim krunu u rukama i pitam se: Gdje si kraljice moja?Onaj dječački duh u meni nestao je,nema ga.Pogledam gore,nema ni njega.Nestalo je nebo iznad kraljevstva koje sam bojao malenim šarenim kistom u plavo.Zar sam ponovo rob starih navika...Oprosti,već dugo vremena hodam po trnju,bosim nogama,ne mogu više da se nosim sa lošim ljudima,ne mogu više da sanjam tuđe sne,ne mogu da volim loše ljude,ne bez tebe.Više nisam ni stari,ni novi,postao sam neko treći.Sebi nepoznat.Kraljice moja,kada ćeš pružiti ruku spasa,i podignuti mene i naš dvorac iz pepela? Osjetim suzu koja se spušta niz moje lice,onu suzu koja je puna bola,tuge.Ne mogu,trudim se biti hrabar.Polako me sve ovo uništava,padam u ponor bez kraja,a mislim da bez obzira na sve nisam to zaslužio. Posljednjim snagama trudim se oduprijeti nagonu koji me nosi, koji bi me samo povukao još dublje i prekrio crnim velom.Dođi kraljice moja,polako koračaj prema meni..Dođi,stavi ruku na moje rame.pomozi svome kralju da se digne iz pepela,još jednom.

Na kraju je pisalo "Pali kralj će se vratiti.Sa kraljicom pored sebe ponovo će vladati.Šetati će zajedno svojim zamišljenim kraljevstvom."

A ne tražim puno,ni da bude najljepša,ni da bude najbolja.Tražim samo neku malenu sa dugom kovrčavom kosom.Neku koja će razumjeti moju tišinu,pa sa osmijehom na licu reći "Budalo!" . Onu u čijim predivnim očima ću pronaći davno izgubljeni mir.Onu koja će me svojim zagrljajom čuvati kao ljubav svog života.Baš onu koja će svojim nježnim dodirom probuditi onog starog romantičara koji je čekajući onu pravu zaspao sa ružom u ruci.